

Prazne kuće dijaspore u Bosni i Hercegovini i bivse nam drzave postale su simbol znoja, odricanja i jedne tihe tuge o kojoj se rijetko govori. Svaki put kada putujete kroz Bosnu i Hercegovinu ili Bivsu nam drzavu , prizor je gotovo isti: prelijepe, moderne kuće na dva ili tri sprata, uređene fasade, ograde od kovanog željeza – ali spuštene roletne.
To su kuće koje “pričaju” njemački, švicarski ili austrijski. Izgrađene su od prekovremenih sati, rada vikendom i godina odricanja.
Iza tih fasada, međutim, često se krije tiha tuga o kojoj se rijetko govori.
Susret sa strancem i istina o praznim kućama dijaspore
Nedavno sam, sasvim slučajno, upoznao čovjeka s Kosova. Vidjeli smo se tada i vjerovatno se nikada više nećemo sresti. Upravo u takvim trenucima – kada sagovornik nema potrebu da glumi uspješnog domaćina – ljudi su najiskreniji.
Njegova priča nije bila o ponosu, nego o dubokom, tihom žalu.
Dok smo onako usput stajali, počeo je pričati o kući koju je gradio “dole”. Rekao mi je:
“Prijatelju, uložio sam svaki atom snage, svaki prekovremeni sat i sav znoj u te zidove. Radio sam vikende koje sam trebao provesti s djecom, samo da bih podigao još jedan sprat, stavio najbolju fasadu i najskuplju ogradu.”
Zastao je, pogledao u daljinu i dodao ono što ga najviše boli:
“A sada shvatam da se oni dole nikada neće vratiti. Ni ja, ni moja djeca. Ti zidovi stoje prazni, a ja sam mogao te pare uštedjeti, uložiti u njihovo školovanje ili u svoj mir. Umjesto doma, sagradio sam spomenik svom umoru.”
APA analiza: zašto je ispovijest neznanca najvažnija lekcija
U okviru apa analize (Analitički Pristup Autentičnosti), ovaj susret možemo posmatrati kao ogledalo kolektivne traume balkanskog radnika u dijaspori.
Fenomen “anonimne istine”
Mnogi ljudi kriju svoje kajanje od porodice i prijatelja da ne bi ispali “neuspješni”. Pred nepoznatim čovjekom, bez straha od osude, istina izlazi na površinu.
Matematika uzaludnosti
Da bi se izgradila kuća od 300 kvadrata u BiH ili na Kosovu, radnik u Minhenu mora odraditi hiljade “extra” sati. To nisu samo sati – to su propušteni rođendani, kafe sa suprugom i odmori koje tijelo nikada nije dobilo.
Generacijski promašaj
Gradimo kuće po mjeri naših roditelja i komšiluka, a ne po mjeri naše djece. Djeca odrasla u EU te kuće ne vide kao “gnijezdo”, nego kao muzej u koji dolaze deset dana godišnje.
Cijena prekovremenog rada i izgubljenog vremena
Znoj i prekovremeni rad su srž problema.
Zdravstveni ceh:
Ti sati se plaćaju bolovima u leđima, stresom i iscrpljenošću. Često se desi da, kada je kuća gotova, vlasnik više nema zdravlja da u njoj uživa.
Propušteno vrijeme s djecom:
Dok se gradio sprat po sprat, djeca su rasla u Njemačkoj. Danas su stranci u toj kući – doživljavaju je kao obavezu, a ne kao dom.
Za one koji su se već fizički iscrpili na bauštelama, preporučujemo da obrate pažnju na zdravlje jetre i krvi prirodnim putem: Forever Living – podrška za tijelo i duh.
Problem sa majstorima: Drugi krug pakla
Pored emotivnog tereta, tu je i onaj praktični – majstori. Keramičari, moleri i zidari često postaju najveća noćna mora dijaspore. Lično sam imao situaciju gdje sam majstoru za pod dao novac u decembru, obećao je kraj u februaru, a u martu me zvao da kaže da para nema, a posao nije ni počeo. Na kraju sam morao sam doći, kupiti materijal i tek u avgustu je završeno. Taj stres i “ganjanje” majstora dok ste hiljadama kilometara daleko, dodatno uništavaju zdravlje.
Zašto se djeca neće vratiti?
Realnost 2026. godine je jasna:
- Kulturalni jaz: Sarajevo ili Priština su za njih destinacije za odmor, ne mjesta za život.
- Ekonomski rezon: Mladi radije biraju mali stan u Minhenu nego veliku kuću u selu roditelja – jer vrijeme i stabilnost imaju veću vrijednost od kvadrata.
Prazne kuće dijaspore – finansijski promašaj ili emotivna štednja?
Ako kuću gledamo kao investiciju, ona je u mnogim slučajevima – mrtvi kapital.
- Likvidnost: Teško ju je prodati po realnoj cijeni.
- Održavanje: I prazna kuća traži stalna ulaganja.
- Alternativa: Da je taj novac uložen u mobilniji kapital, danas bi donosio sigurnost, a ne brigu.
Kako izbjeći ovu zamku? (ApA putokaz za nove generacije)
Ako ste tek stigli u dijasporu, prije prve palete cigli zapitajte se:
Gdje ću zaista živjeti za 20 godina?
Prvo osigurajte:
- zdravlje
- stabilnost
- vrijeme za sebe i porodicu
Tek onda razmišljajte o ulaganju “dole”.
Za sve vas koji planirate novi početak, obavezno pročitajte naš vodič: https://apachannel.com/priprema-za-odlazak-u-dijasporu-apa-vodic-za-uspjesan-pocetak/
Sloboda govora o tabu temi
U našem društvu je još uvijek teško reći:
“Pogriješio sam što sam gradio.”
Ali upravo ta istina spašava mlađe generacije od ponavljanja iste greške. Iskrenost je ljekovita – i za onoga koji govori, i za onoga koji sluša.
Zaključak: kuća je tamo gdje su ljudi
Na kraju, kuća nije od kamena nego od ljudi.
Ako su ljudi u Minhenu, a kuća u Sarajevu ili na Kosovu – ona prestaje biti dom i postaje spomenik jednoj fazi života.
Rad u dijaspori treba služiti stvaranju slobode, a ne novih okova u obliku praznih kvadrata.
ApA- Pitanja
Imate li i vi sličnu priču?
Da li danas mislite da je gradnja bila ispravna odluka – ili teret koji nosite u tišini?
Podijelite svoje iskustvo. Nekome može promijeniti život.
















